U razgovoru s bolesnikom trebamo biti aktivni i izraziti razumijevanje (empatiju). Bolesniku treba predstaviti probleme, provjeriti je li shvatio rečeno, ponoviti to na njemu razumljiv način i razmotriti mogućnosti rješavanja tih problema. Također treba ga uvjeriti o mogućnostima uklanjanja bolova, načinu liječenja, nuspojavama koje se javljaju tijekom liječenja. Nakon završenog liječenja valja dogovoriti kontrole bolesnika i predložiti specifični plan za budućnost.
S bolesnikom moramo razgovarati nasamo u ordinaciji (pravo na privatnost) i to tako da su prisutna najmanje dva kliničara (ili liječnik i glavna sestra). Druga zdravstvena osoba ima ulogu svjedoka u razgovoru. Razgovara se u dva navrata, jer je bolesnik često tako jako uzbuđen kad zna da će doznati dijagnozu, pa često nakon toga više ne sluša nego mu se po glavi kovitlaju misli i malo toga čuje. Nakon što mu se kaže na prikladan način dijagnoza i plan liječenja, dade mu se mogućnost da pita. Ekstrovertne osobe obično odmah pitaju, a introvertne se zatvore i ne govore. Zato se bolesniku ostavi vremena da razmisli i pripremi pitanja kojih se odmah nije mogao sjetiti. Često pitaju ono što im je već bilo rečeno i time potvrđuju da su malo slušali ili su slušali, ali nisu zapamtili. Zatim ponovimo ukratko što smo rekli prvi put, a opsežnije razgovaramo o neposrednoj terapiji. Osim načina liječenja (kemoterapija, vrste citostatika, radioterapija) obavještavamo bolesnika o neposrednim nuspojavama liječenja (mučnina, alopecija, gubitak apetita, povraćanje) i mogućem rješenju (mučnina ? antiemetici, alopecija - perika), o kasnim mogućim nuspojavama liječenja (npr. sterilitet). Mlađe muške osobe obavještavamo o mogućnosti krioperzervacije sperme.
