Nuspojave se u slučaju oba protutijela dijele na hematološke i ostale.
Zbog supresije koštane srži otprilike 5-8 tjedana nakon primjene terapije može doći do pojave pancitopenije (najčešće neutropenija i trombocitopoenija). U slučaju Zevalina 7% bolesnika je trebalo biti hospitalizirano zbog infekcije, a 13% bolesnika s leukocitopenijom zahtjevalo je primjenu faktora rasta za stimulaciju granulocita. U slučaju Bexxara faktori rasta su primjenjeni u 15% bolesnika. Do oporavka hematopoeze dolazi u pravilu 8-12 tjedana nakon primjene protutijela.
Od nehematoloških nuspojava najčešće su: slabost, trbušna bol, kašalj, mučnina, povraćanje, osip, glavobolja, bolovi u zglobovima i mišićima, proljev. Intenzitet tih nuspojava je u najvećem broju slučajeva bio umjeren.
Važno je napomenuti da primjena tositumomab i I -131 tositumomaba može dovesti do oslobađanja I-131 iz spoja s protutijelom, a on se potom može nakupljati u štitnjači i dovesti do njenog oštećenja te hipotireoze. Zbog toga ti bolesnici moraju prije i za vrijeme tretmana uzimati lijekove koji blokiraju štitnjaču (kalij jodid). Svejedno je u oko 5% njih pronađen povišen TSH nakon provedene terapije.
Moguće je i da se nakon terapije s protutijelima povisi koncentracija HAMA (human anti-mouse antibodies) u serumu. To su protutijela koja bolesnikov organizam stvara na unesena mišja protutijela, a javljaju se u 0-5% bolesnika te obično nemaju kliničkog značaja. Moraju se imati na umu jedino pri eventualnom ponovnom davanju mišjih protutijela.
