Bolesnici imaju obitelj ili prijatelje koji imaju funkciju obitelji jer se brinu za bolesnika i preuzimaju teret koju inače ima obitelj. Ako je bolesnik punoljetna osoba, na kraju razgovora o njegovoj bolesti pitamo ga možemo li razgovarati i s drugim članovima obitelji. Neki žele da već kod prvog razgovora bude prisutan i netko od članova obitelji. Kod maloljetne osobe informacija se u punom opsegu daje roditeljima ili skrbnicima, a također skrbnicima osobe lišene poslovne sposobnosti. Maloljetne osobe također informiramo o dijagnozi i terapiji, ali pristanak na liječenje daju roditelji ili skrbnik. Uz dozvolu bolesnika razgovaramo s najbližim članovima obitelji. To je važno radi psihološke potpore bolesniku i neophodne njege koju mu moraju pružiti kod kuće između ciklusa terapije ili u terminalnoj fazi bolesti.
Bolest, strah od smrti, osjećaj da je smrt realno moguća ili da je već blizu - potiče analizu odnosa u obitelji općenito, kao i onih koji se tiču oboljele osobe. Obično se kaže da bolest cijelu obitelj sakuplja i približava, no u nekim slučajevima produbljuje nesporazume i teškoće koje postoje od ranije. Bitno je da se stresna situacija što prije prevlada i da se komunikacija održava kako bi se postigla nova ravnoteža koja uvažava novonastale prilike.
Životni vijek oboljelih od malignih bolesti sve se više produljava uz različite faze pogoršanja i poboljšanja, ponovljenih liječenja i medicinskih intervencija. Zbog toga treba pripremiti obitelj bolesnika da takvo stanje može dugo trajati, a pri tome ne treba davati prognoze o preživljavanju.
Bolesnika treba informirati o događajima u obitelji, susjedstvu, poslu, aktualnim društvenim događajima o kojima se raspravlja u društvu. Takva komunikacija značiti će da bolesnik nije orijentiran samo na misli o bolesti i da stvarno ima nade za budućnost. To bolesniku potvrđuje da ga bolest nije onesposobila i isključila iz svakodnevnog života. Stav da bolesnika treba štedjeti i selekcionirati informacije koje do njega dolaze nije utemeljen, jer bolesnik želi sudjelovati u životu. Ako ga se izolira od okoline i društvenih događaja, postaje nepovjerljiv i povlači se u sebe.
Članovi obitelji mogu preispitivati je li njihovo ponašanje odgovarajuće, nisu li previše opušteni ili s druge strane napeti i ozbiljni. Oni su često prestrašeni, nespretni i nesigurni, ali svoja psihička stanja prikrivaju.
