Iako se uspješnost liječenja i danas bazira na što ranije postavljenoj dijagnozi, zasigurno je da je boljim rezultatima uvelike pomogao i niz dostignuća u različitim oblicima liječenja. Uz kirurške metode i kemoterapiju, radioterapija već dugi niz godina zauzima važnu ulogu u liječenju raka. Mnogo je predrasuda vezano uz pojam radioaktivnosti i njezine terapijske primjene, najčešće iz nepoznavanja samog postupka i prirode takvog liječenja.
Prije mnogo godina ljudi su otkrili kako koristiti radioaktivno zračenje u dijagnostici bolesti (Röntgenovo otkriće X-zračenja 1895.godine). Već godinu dana kasnije, 1896. godine, započinje istraživanje primjene rendgenskog zračenja u liječenju prvenstveno zloćudnih tumora, ali i nekih drugih bolesti. Vrlo brzo nakon toga slijedi i otkriće da slična svojstva i učinak, kakav ima rendgensko zračenje, posjeduju i neke tvari u prirodi. Početkom XX. stoljeća objavljeni su i prvi stručni radovi o liječenju zračenjem.
Prvi poznati prirodni izvor radioaktivnog zračenja bio je radij, čija svojstva su otkrili i opisali još 1898. godine Maria i Pierre Currie. Radij se u liječenju počinje primjenjivati 1902. godine i primjenjivan je skoro 100 godina. U posljednjem desetljeću XX. stoljeća radij se prestao primjenjivati na preporuku Svjetske agencije za kontrolu atomske energije, prvenstveno zbog rizika ozračenja za osoblje koje ga je koristilo i zbog mogućnosti dugotrajne kontaminacije u slučaju nepažljivog rukovanja i oštećenja ili gubljenja izvora. Kroz godine nakon otkrića radioaktivnosti radija, slijedilo je otkriće svojstva zračenja niza drugih prirodnih izvora. Kroz iskustvo i praksu, od njih se u radioterapiji danas najčešće primjenjuju radioaktivni kobalt, cezij, tehnecij, iridij, jod i, rjeđe, zlato.

Načini liječenja