Postoje dva načina liječenja zračenjem - izvana i iznutra. Uređaji koji se primjenjuju u radioterapiji (linearni akcelerator, kobalt-bomba) koriste se za zračenje izvana, koje se još naziva teleradioterapija. U teleradioterapiji se, iz uređaja u kojem zračenje nastaje, snop nevidljivih zraka usmjeruje prema tijelu od izvana, preko kože, u dubinu, na tumor i nešto okolnog tkiva. Izbor uređaja ovisi o opremljenosti i mogućnostima centra koji primjenjuje terapiju te o lokalizaciji, odnosno dubini na kojoj je tumor smješten u tijelu. Većina se ljudi liječi na taj način, i ta se vrsta terapije može provoditi bolnički i ambulantno.
Druga je vrsta liječenja brahiterapija - zračenje na blizinu ili, danas najčešće, unutrašnje zračenje. Pri toj se metodi koriste izvori radioaktivnog zračenja koji su napravljeni u obliku igala, tuba ili žica, odnosno zrnaca ili tekućine. Budući da je u prirodi količina radioaktivnih elemenata mala i skupljanje potrebne količine gotovo nemoguće, oni se proizvode u nuklearnim reaktorima, po potrebama i narudžbi. Neaktivni elementi, izlaganjem nuklearnim reakcijama u reaktoru, pretvaraju se u svoje radioaktivne izotope. Tako stvoreni izvori zračenja smještaju se pri brahiterapiji u tjelesne šupljine ili direktno u tumor («implantiraju»). Takva se terapija obavlja isključivo dok pacijent leži u bolnici. Najčešće se primjenjuje u liječenju raka maternice, rodnice, prostate, ponekad jednjaka, nosne šupljine.
Doze zračenja
U radioterapiji se upotrebljavaju visoke doze zračenja za uništenje tumorskog tkiva. Rizik uništenja i zdravog tkiva u okolini tumora uvijek je prisutan i realan. Očekivana učinkovitost liječenja zračenjem mora stoga biti veća nego rizik oštećenja da bi se zračenje odabralo kao metoda izbora u liječenju. Nepravilno ili netočno primijenjeno zračenje može biti po život opasno, prvenstveno za osobu koju se liječi, ali i za osoblje koje radi s izvorima zračenja. Stoga je potrebno da takvu terapiju planiraju i izvode posebno izučeni liječnici-specijalisti radioterapije, zajedno sa suradnicima koji su također posebno obučeni za rad sa zračenjem i koji poznaju dobre i loše strane zračenja.
Radioterapijski tim
Radioterapijski tim sastoji se od više ljudi koji brinu za bolesnika pri dolasku i za vrijeme liječenja:
- radioterapeut - liječnik specijalist koji je posebno školovan za primjenu zračenja u liječenju, određuje način, vrijeme, volumen zračenja i željenu ukupnu dozu; on je svojim posebnim školovanjem i specijalist onkolog, dakle liječnik koji se sveobuhvatno bavi liječenjem zloćudnih tumora;
- fizičar pri radioterapijskoj ustanovi – radiofizičar je punopravni član tima, neobično važan pri planiranju terapije, odnosno on određuje fizikalne vrijednosti i izračunava točan individualni plan zračenja i doza; brine se i o ispravnosti (kvaliteti) uređaja zračenja (točnosti date doze zračenja);
- inženjer radiologije ili radiološki tehničar - svakodnevno provode propisanu terapiju i pomažu bolesniku prije i nakon tretmana;
- medicinska sestra i ostalo osoblje pri radioterapijskim ustanovama također su dodatno educirani za specifičnost rada u uvjetima zračenja, poznaju reakcije na terapiju zračenjem i od pomoći su bolesnicima u svakodnevnoj potpori i njezi za vrijeme i oko terapije.
Radioterapija je vrlo skup način liječenja koji, uz visokoeducirane i kompleksne ekipe ljudi i uređaje za zračenje, zahtijeva i primjenu skupih sofisticiranih uređaja za planiranje liječenja. Neki takvi uređaji služe za precizno utvrđivanje mjesta u tijelu koje treba zračiti. Ti se uređaji zovu «simulatori» budući da izgledom i vanjskim karakteristikama simuliraju pravi uređaj za terapiju, a u biti se radi o dijagnostičkim rendgenskim uređajima.
Uz to, potrebno je imati i sustave za radiofizikalno računanje koliko i kako ostvariti željenu dozu zračenja – sisteme za planiranje. Često su potrebna i specijalna dodatna zaštitna sredstva za oblikovanje snopa zračenja («blokovi»), maske ili sistemi za fiksaciju određenog položaja i svakodnevnu reprodukciju istog položaja («maske», kalupi, jastuci, utori i slično), dodatna snimanja, označivanja i sl. Stoga se računa da npr. u Njemačkoj terapija zračenjem košta oko 200-300 eura po seansi.
