Grana medicine koja se bavi korištenjem zračenja u svrhe liječenja naziva se kod nas radioterapija, a u svijetu još i radijacijska onkologija. Radioterapija je metoda liječenja koja upotrebljava prodorne snopove ionizirajućih zraka (energetski valovi ili snopovi čestica-elektrona, protona, neutrona) koje prodiru u tijelo na zadanom mjestu i u ciljnoj željenoj dubini, odnosno lokalizaciji izazivaju uništenje i umiranje bolesnog tkiva. Najčešće se primjenjuje u liječenju oboljelih od zloćudnih tumora. Zračenje na taj način može umanjiti ili kompletno uništiti tumorski čvor, odnosno umanjiti neugodne pojave vezane uz pritisak tumora na okolinu (bol, oticanje i sl.). Mnoge vrste raka mogu biti posve izliječene samo radioterapijom, kao što su početni tumori glasnica, lokalizirana Hodgkinova bolest, tj. limfomi i neki drugi, što je dobro znati jer se na taj način izbjegavaju neka od nepovratnih oštećenja koja bi se desila pri operacijskom zahvatu (npr. gubitak sposobnosti govora kod operacije grla). Kod drugih se radioterapijom može postići smanjenje tumora i istovremeno redukcija opsežnosti planiranog operativnog zahvata. Zračenje se može primijeniti i u uznapredovalom stadiju bolesti, za privremeno, odnosno palijativno liječenje - smanjenje neugodnih ili bolnih pojava (koštane metastaze, gušenje zbog pritiska na bronhe, krvarenja). Zračenje se može primijeniti na gotovo svakom dijelu ljudskoga tijela, može se upotrebljavati prije, za vrijeme ili nakon operacije, ili kemoterapije.
Kako nastaje zračenje koje se koristi u liječenju?
Radioaktivno zračenje koje se primjenjuje u liječenju, za razliku od onog u dijagnostici, nastaje na dva načina: iz uređaja koji proizvode rendgensko zračenje, ali puno veće energije nego što je ono koje se koristi u dijagnostici, ili iz prirodnih izvora zračenja - radioaktivnih elemenata.
Uređaji koji se koriste u radioterapiji spadaju po svojoj složenosti i vrijednosti među najskuplje uređaje u medicini. Stoga se takva terapija primjenjuje samo u specijaliziranim centrima koji posjeduju odgovarajuću opremu, zaštitna sredstva i gdje radi specijalno obučen tim ljudi.
Od uređaja koji se primjenjuju u radioterapiji najčešći su linearni akcelerator i kobalt-bomba. Postoje i drugi uređaji, koji se koriste rjeđe i samo u istraživačkim centrima, kao što su protonske i neutronske bombe i slično. Kobalt-bomba je uređaj koji koristi prirodan izvor zračenja, radioaktivni kobalt. Zanimljivo je znati da je kobaltni izvor izrazito malen, to je kapsula veličine oko 1 do najviše 2 cm2, koja je smještena unutar posebnog zaštitnog kontejnera. Unutar složenih mehanizama glave uređaja u kojem je kapsula smještena nalazi se otvor čiju veličinu i oblik možemo regulirati i tuda se tijekom seanse emitira snop zračenja. Aktivnost kobalta jako je velika, tako da se u vremenu od približno jedne minute, na udaljenosti od 80 cm od izvora uglavnom postiže standardna dnevna doza zračenja. Radioaktivnost kobalta s vremenom se smanjuje (radioaktivni elementi se kroz vrijeme razgrađuju) i za 5,26 godina pada na polovicu od početnih vrijednosti. Stoga izvor treba obnavljati svakih 6-7 godina. Uz to, izvor koji se koristi trajni je izvor zračenja pa kao takav zahtijeva poseban oprez pri rukovanju i održavanju uređaja, a i pri kasnijem odlaganju u posebne institucije.
Linearni akcelerator je suvremen uređaj koji danas u većini institucija sve više zamjenjuje kobalt bombe. Tu se ne koristi prirodan trajan izvor radioaktivnosti, nego se zračenje proizvodi u uređaju, i to samo dok je uređaj u pogonu. Dva su oblika tako proizvedenog zračenja - fotonsko i elektronsko zračenje. Energije takvog zračenja visoke su. Fotonske se zrake upotrebljavaju za tumore smještene dublje u tijelu, a elektronsko zračenje upotrebljava se za površnije smještene tumore.
